Rudarstvo u Kaknju egzistira još od davne 1902. godine. Misija je svih ovih godina ista – kopati „crno zlato“ i prevoziti ga na površinu kao sirovinu za proizvodnju električne energije. Uslovi rada su se značajno promijenili, konjsku vuču i ručno kopanje zamijenile su mašine, ali rudarski posao ostaje jedan od najtežih.
Rudarstvo nije isključivo muški posao, ali zbog težine posla, uglavnom ga rade muškarci. Na pogonu “Haljinići” Rudnika Kakanj, trenutno je zaposleno 8 žena. Od toga tri žene su vezane za rad u jami a ostale rade na drugim poslovima koji nisu vezani za jamu.
„Hljeb sa sedam kora“ odnedavno zarađuje i Senđana Mehinagić, koja se prijavila na javni poziv za prijem rudarskih inženjera u Rudniku Kakanj. Nakon provedene konkursne procedure i pozitivnog mišljena Komisije za prijem, uprava Rudnika na čelu sa direktorom Isom Delibašićem pružila joj je priliku za zaposlenje.
„Moj rahmetli otac je radio u našem Rudniku. Izgubio je život kao šehid u proteklom nesretnom ratu. U trenutku njegove pogibije, ja sam imala svega dva mjeseca. Majka me othranila, borila se da od mene napravi prvo čovjeka, pa onda sve ostalo i velika joj hvala na tome. Završila sam srednju elektrotehničku školu i odlučila da upišem Rudarstvo u Tuzli. Bila sam svjesna da je to težak poziv i da ga uglavnom biraju muškarci. Međutim, smatram da žene tu fizičku inferiornost u odnosu na muškarce mogu nadomjestiti mentalnom snagom, upornošću i predanošću poslu“, započinje svoju priču Senđana.
Po završenom fakultetu, svoj radni angažman je započela u privatnim firmama gdje je stekla i prvo radno iskustvo. Ovo je bio drugi put da se prijavljuje na konkurs za prijem u Rudnik Kakanj.
„Završila sam Rudarstvo i željela sam nastaviti očevim stopama i raditi u Rudniku Kakanj. Nakon što sam diplomirala, Rudnik je raspisao konkurs za prijem rudarskog inženjera pripravnika. Prijavila sam se i po završenoj konkursnoj proceduri bila prva po broju bodova. Međutim, tada je Vlada Federacije BiH donijela zaključak kojim se zabranjuje prijem zaposlenika u rudnike i nalaže poništavanje započetih konkursa, tako da narednih pet godina nije bilo prijema visokoobrazovanih kadrova“
Rudari su kao jedna porodica. Složni, pošteni, hrabri i spremni da pomognu jedni drugima kada je to potrebno, a pomoć i podrška kolega su svakom poslu bitne. Znanje koje se stekne kroz školovanje mora se znati iskoristit kroz radni angažman. Na Pogonu Haljinići trenutno radi 5 rudarskih, 3 elektro, 2 mašinska inženjera, te 1 inženjer geologije. Iskustva u rudarskom poslu na tom mjestu sigurno ne fali.
Senđana nam o tome kaže: „Potičem iz rudarske porodice, tako da sam znala o kakvom se profilu ljudi radi. Radni kolektiv me lijepo prihvatio i brzo sam se uklopila. Zahvalna sam kolegama na pomoći i podršci. Oni svoje znanje rado dijele s nama mladim inženjerima.“
Na kraju razgovora, osvrnuli smo se i na opasnosti rudarskog posla te na odnos komorata prema ženi u jami: „Prijatelji mi najviše postavljaju pitanja o jami. Je li strašno, opasno, kako se ja osjećam i slično. Tokom studija, išli smo u obilazak jame u Rudniku Kreka. Ni tada nisam osjećala strah. Jama je naselje pod zemljom i u svakom njenom dijelu se radi. Rudari se vole šaliti, ali kada s kolegama dođem u obilazak na njihova radna mjesta jako su obzirni prema meni. Ima tu i starijih ljudi koji imaju i po 20 i više godina od mene, ali me poštuju i cijene.“
Senđana Mehinagić je rođena 12.08.1992. godine. Osnovnu i srednju elektrotehničku školu završila je u Kaknju, a Rudarsko-geološki fakultet u Tuzli. Supruga je i majka jedne djevojčice.
