Prije 92 godine, eksplozija metana odnijela je živote 127 komorata kakanjske Stare jame i zauvijek obilježila grad koji je nastajao uz rudnik i zbog rudnika.
Vrijeme je učinilo svoje: nema više živih svjedoka tog događaja, a sjećanja su ostala u rijetkim sačuvanim zapisima.
O onome što se tada dogodilo najviše informacija možemo pronaći u novinskim izvještajima i kasnije zabilježenim kazivanjima preživjelih rudara. Kakanjski apotekar Aleksandar Konstantinović je svjedočenja o nesreći, ali i priču o rudarskom životu u tom periodu, sačuvao u feljtonu objavljivanom u sarajevskom listu Oslobođenje tokom 1964. godine. Njegovi dokumentaristički tekstovi su 2018. objedinjeni u knjigu pod naslovom Stara jama – rudarska katastrofa 1934, u izdanju Gradske biblioteke Kakanj.
Poginulih rudara se danas sjećamo kroz jedan od zapisa iz te knjige. Neka im je vječna slava i hvala.
Neposredno prije prve detonacije nalazio sam se kod radilišta broj 1, gdje je Huso Kubura sa dva radnika imao da otpuca lagume. Dao sam mu njegovu “porciju” od šest komada patrona.
U drugom hodniku radili su Sejfo Neimarlija, Nazif Đokić, Filip Delić. Njih sam lijepo vidio kroz hodnik koji je vezivao dva radilišta, gdje testerišu drvo za podgradu. Doviknuo sam im da se sklone, jer će Huso ubrzo upaliti fitilje. Ne vjerujem da sam bio završio rečenicu, kad puče. Zanijemili smo svi. Sve se zatalasalo i ja sam počeo dovikivati ljude da bismo krenuli u pravcu zračne struje, tj. na niže, jer sam pretpostavljao da se nešto “veliko” dogodilo. Napominjem da je u rudarstvu propis: ako se što desi, kreni u pravcu odakle dolazi čist vazduh ili zračna struja. Ubrzo je slijedila druga detonacija, koja nas je zaglušila i uskomešala. Sve se ugasilo. Mračna zavjesa spustila se pred nama. Znao sam da tog dana pod vitlom ispred br. 8 radi Ćamil Hadžić. On se nalazio pod niskopom u produžetku našeg iskopa. Doviknuo sam ga i pitao za stanje prolaza na niže. Odgovor je bio jasan: prolaz isključen.
Donijeli smo odluku da krenemo nazad, ali se oko mene razleže takva kuknjava i zapomaganje u panici koja je obuhvatila ljude, da se svaka kontrola izgubila. Neko je dozivao majku, neko pominjao ženu, a neki su imena svoje dječice naglas izgovarali.
Više se ništa nije vidjelo. Tapkalo se i opipavali smo prostor gdje se nalazimo, instinktivno izbjegavajući sudar sa nekim predmetom za koji smo znali da se nalazi tu ili tamo, a koji bi se ispriječio u našem putu. Ja sam prvi udario u jedan predmet ramenom. Bio je to vagonet, a to je znak da smo se nalazili na skretnici pruge radilišta 9 i 1. Kada sam se podigao, povikao sam da niko ne sjedne ili puzi hodnikom, jer u prizemlju ima dosta ugljendioksida. Svaki odmor bi bio fatalan, s obzirom da su nas gasovi već sustizali.
Kome sam izgovorio riječi, ne bih mogao reći jer bih lagao kad bih rekao ko je bio pored mene, iza mene ili ispred mene. U tome košmaru, niko ne može tvrditi sa kime je bio, jer se prst pred nosom nije vidio. Ponovo sam se spotakao i pao. Ovoga puta u kanal sa vodom, koja je izvirala iz vitla. To mjesto je bilo u uglu prema glavnom hodniku. Bili smo na dobrom putu, ali se moralo paziti da se ne skrene lijevo. Neko je i dovikivao: drži desnu stranu, ne idi lijevo. Bio sam mokar do gole kože, ali više od sopstvenog znoja, a manje od pada u kanal. Svaka pora kože bila je gejzir iz koga je liptao znoj u potocima.
Slijedila je uzbrdica, gdje ni konj nije mogao da izvuče vagonete, iz toga razloga šine su i prebačene na hodnik ravnije površine. Posljednje snage iscrpljene su iz organizma od napora i straha da se popnemo do vrha. Pred sam izlaz iz jame sreo sam četu za spasavanje. Neko me od njih zapitao šta se desilo, gdje je centar eksplozije. Bilo je to i prirodno, jer se do tada nije pojavio iz donjeg dijela jame, a drugo što sam bio predradnik. Nešto sam odgovorio, ali nikada ne bih mogao reći ko je bio u toj četi, ko me zapitao i šta sam mu ja odgovorio.
Mehmed Husagić bio je jamski predradnik. Tog i narednog dana se dva puta vraćao u okno s četom za spašavanje, u potrazi za svojim drugovima. Nakon tragedije se vratio poslu pod zemljom – još četiri godine je radio u Staroj jami, a potom i u jami Orasi. Penzionisan je 1948. godine.
