Danas je u Kaknju, nizom simboličnih i emotivnih događaja, obilježena 60. godišnjica jedne od najtežih rudarskih nesreća u historiji Bosne i Hercegovine – tragedije u jami Orasi u kojoj je 1965. godine živote izgubilo 128 rudara.
Centralno dešavanje bio je muzičko-scenski oratorij pod nazivom “Zemlja ih čuva – mi ih pamtimo”, posvećen sjećanju na one koje smo tog dana izgubili. Ova snažna umjetnička izvedba, zamišljena kao spoj glumačkog izraza, muzike i simboličnih činova, ispričala je priču o tragediji, gubitku, borbi i sjećanju.
Kroz monologe renomiranih bosanskohercegovačkih glumaca, koji su se stavili u uloge sudionika tragedije, te čitanje imena svih 128 poginulih uz paljenje po jedne rudarske lampe za svakog od njih, prenesene su univerzalne poruke žrtve i nade.
Miodrag Trifunov – kao novinar koji je izvještavao s mjesta događaja, Nusmir Muharemović – kao poginuli rudar, Mugdim Avdagić – kao preživjeli, Lana Delić – kao supruga jednog od poginulih, Faketa Salihbegović – kao majka koja je ostala sama s devetero djece i Zlatan Školjić – kao sin poginulog komorata, maestralno su uvukli publiku u tihu patnju i gromoglasnu hrabrost porodica čija je stvarnost zauvijek promijenjena eksplozijom metana.
Posebnim aplauzom na sceni je pozdravljen Mato Grgić, rudar koji je preživio ovu tragediju i nakon toga nastavio raditi u jami.
Scenski tekst je baziran na novinarskim reportažama i svjedočenjima iz vremena tragedije, po motivima Jože Drukera, Zorana Ristića, Vlade Mrkića, Boška Drobnjaka i Džemaludina Ramića, u adaptaciji Adiba Zekića. Program je sa sebi svojstvenom lakoćom i suptilnošću vodila Kakanjka Ana Marija Tomić.
Muzičku okosnicu oratorija činile su kompozicije Konjuh Planinom, Alma, Što te nema i Rudarska balada u dirljivoj izvedbi naše Rudarske glazbe i Mješovitog hora KUD Dikan, s dirigentima Arnesom Bajramovićem i Amilom Pašalić Škobalj i impresivnim solistima Hanom Talić i Emranom Musićem. Aranžmane je potpisao Armen Škobalj, a poseban emotivni sloj oratoriju dale su varijacije muzičke teme, koje je na harmonici donio Din Šafro, a na violini Aldijana Smolo.
U svom obraćanju, direktor Rudnika Kakanj Iso Delibašić je rekao da se i danas osjećaju rane tragedije 1965. i svih drugih rudarskih nesreća koje su zadesile Rudnik Kakanj kroz 123 godine njegovog postojanja. Naveo je i da teško naslijeđe žrtava nije bilo uzaludno jer je dovelo do stalnog unaprjeđenja zaštite na radu, naglasivši važnu ulogu Fonda 7. juni 1965. godine u školovanju djece poginulih rudara i rješavanju egzistencijalnih pitanja njihovih porodica. Na kraju je dodao:
“Naši rudari nisu statistika – oni su životi, sudbine i stubovi ove zajednice. Oni koji su danas među nama, i oni kojih se s tugom i poštovanjem sjećamo. Neka ova godišnjica bude ne samo dan sjećanja, nego i dan ponosa – na hrabrost, na žrtvu i na jedinstvo koje nas nikada nije napustilo.”
Prisutnima se obratio i načelnik Općine Kakanj Mirnes Bajtarević, koji je 7. juni nazvao “najbolnijim danom u historiji Kaknja poslije Drugog svjetskog rata”, dodavši da je, boreći se sa tako teškim izazovima, Kakanj iskovao svoju dobro poznatu solidarnost i zajedništvo koje su najljepše i najvažnije obilježje našeg zavičaja. Prema njegovim riječima:
“Cijeli Kakanj i naš kakanjski rudnik su jedno! To je puno više od klasične formulacije koja Rudnik definiše kao privredni subjekt koji posluje u Kaknju koji je jedinica lokalne samouprave u ustavnom sistemu države. Rudnik i Kakanj su jedno biće, jedna emocija, jedna zebnja, isto iskušenje, isti izazov, ista sudbina…”
Na kraju događaja, zajednička molitva i izvođenje Rudarske himne donijeli su trenutak tišine, poštovanja i dostojanstva.
Ovim scensko-muzičkim performansom, umjetnost je postala svjedok i čuvar rudarskog pamćenja.
