Polaganjem cvijeća, minutom šutnje i prigodnim riječima, na platou Spomenika poginulim rudarima jutros je obilježen 7. juni – dan sjećanja na rudare koji su 1965. godine poginuli u jami Orasi Rudnika Kakanj.
Komemorativna povorka svake godine na ovaj datum okuplja sve one koji ih pamte i poštuju.
U ime porodica poginulih rudara vijenac je položio Ezedin Haračić, u ime Rudničkog odbora Sindikata Abdel Fazlić, u ime Uprave Rudnika Kakanj i JP Elektroprivreda BiH direktor Iso Delibašić i prokurista Adi Hamidović, u ime Samostalnog sindikata radnika rudnika FBiH Nedžad Duraković, dok je u ime Općine Kakanj cvijeće položio načelnik Mirnes Bajtarević.
Kompozicije Posljednji pozdrav i Rudarski rastanak tradicionalno je izvela Rudarska glazba Kakanj, dok je prozni tekst Neko svjetlo mora upaliti interpretirao glumac Nermin Omić, uz muzičku podlogu u aranžmanu Armena Škobalja.
Počast komoratima odali su i učesnici pješačkog pohoda Memorijalna rudarska staza Zagrađe – Kakanj, prešavši trasu kojom su generacije rudara iz ovog kraja odlazile na posao.
Direktor Rudnika Kakanj Iso Delibašić tom prilikom je uputio poruku o značaju zajedništva i odgovornosti prema ljudima i rudarskoj tradiciji:
“Danas se ne sjećamo samo rudarske nesreće.
Sjećamo se ljudi.
Kada je 7. juna 1965. godine u jami Orasi poginulo 128 rudara, iza njih nisu ostala samo razorena radilišta i tragovi jedne od najvećih rudarskih tragedija u historiji Kaknja – ostala je praznina u 128 porodica.
Kakanj i šira društvena zajednica, od lokalnog do državnog nivoa, formirala je Fond koji je brinuo o djeci poginulih rudara, pomažući ih sve do njihovog zaposlenja. To nije moglo zamijeniti očev zagrljaj, ali im je pokazalo da iza njih stoje ljudi spremni da podijele brigu i odgovornost za njihovu budućnost.
Bilo je to vrijeme skromnijeg života, ali i vrijeme u kojem su ljudi jedni drugima bili bliži. Danas živimo u vremenu u kojem je mnogo lakše biti protiv nekoga nego uz nekoga. Mnogo lakše tražiti krivca nego pružiti ruku. Zato je važno da ne zaboravimo da se zajednica ne gradi podjelama, nego brigom za čovjeka i da dostojanstvo društvu mogu vratiti samo ljudi i to poštovanjem, solidarnošću i brigom za drugoga jer čovjek vrijedi onoliko koliko je spreman ostati čovjek kada je najteže. I možda danas, više nego ikad, svakom građaninu, svakom radniku i svakom rudaru trebaju upravo te vrijednosti.
Mi u Rudniku nastojimo upravo tako djelovati. Nije uvijek lako, ali nas zavjet poginulim komoratima obavezuje da istrajavamo u nastojanju da među ljudima ostavimo više pravde, više čovjekoljublja i više brige.
To dugujemo poginulim rudarima.
Ali i ljudima koji danas žive i rade u našem, rudarskom, Kaknju.”
