Novosti iz Rudnika

Devedesetogodišnjica katastrofe u Staroj jami

Devedeset je godina prošlo od rudarske katastrofe u Staroj jami tadašnjeg Državnog rudnika u Kaknju. Snažna eksplozija metanskih gasova koja je odjeknula 21. aprila 1934. godine u 13:40 sati bila je kobna za 127 od 220 rudara koji su tog jutra sišli na podzemna radilišta. Nesreća je bez oca ostavila 231 dijete, a prosječna starost poginulih bila je 27 godina.

U to se vrijeme radilo u jako teškim uslovima. Rudari su pod zemlju silazili u civilnoj odjeći, bez šljema, čizama i rudarskog odijela. Zaštitna oprema bila je oskudna i zastarjela. Bušenje se vršilo ručno, a ugalj se prevozio drvenim vagonetima koje su vukli konji.

Eksploziju je izazvala varnica koja je zapalila metan, ali je ostalo neutvrđeno šta ju je izazvalo. Na trećem spratu Stare jame došlo je do dva potresa, od kojih je drugi bio višestruko jači od prvog. Upaljeni metan i ugljena prašina zbrisali su sve pred sobom, a one koji su izbjegli eksploziju usmrtili su otrovni gasovi. Samo je jedan od komorata s trećeg sprata Stare jame preživio.

Nakon zvuka sirene za uzbunjivanje, u jamu su krenule spasilačke ekipe. Članovi čete za spašavanje rizikovali su vlastite živote u pokušajima da iz jame spase neke od svojih drugova. S prvog i drugog sprata uspjeli su izvući preživjele koji su već bili pod jakim utjecajem gasa. Ipak, njihovi napori nisu urodili plodom kojem su se nadali jer većini nastradalih nije bilo spasa. Jedino su mogli puzeći pretraživati poplavljene i porušene hodnike, da bi na svjetlo dana iznijeli tijela poginulih. Kakanjskim spasiocima uskoro su se pridružile i ekipe iz drugih gradova. Nakon tri dana i tri noći uklanjanja obrušenog uglja i kamenih blokova, na površinu su izvukli 108 beživotnih tijela. Za do tada pronađene organizovan je ukop, a ostale su nastavili tražiti “po mirisu”.

Poginuli su na posljednji počinak ispraćeni u koloni dugoj dva kilometra u kojoj su bili njihovi najbliži, ali i preko četiri hiljade prijatelja, poznanika i rudara iz cijele zemlje. Jedan broj žrtava rudarske nesreće ukopan je u zajedničku raku na Gradskom groblju u Kaknju, a ostali u svojim rodnim selima.

Nakon ovakvih nesreća, mjere u sigurnosti u rudnicima se pooštravaju. Počinje se više ulagati u zaštitu na radu, kao nezaobilaznu komponentu podzemne eksploatacije. Današnji propisi i mjere isključuju mogućnost tragedije ovih razmjera, ali je na radu pod zemljom uvijek potrebna budnost.

“Rudarska nesreća iz 1934. godine i drugi tragični događaji iz naše prošlosti podsjećaju nas na vrijednost ljudskog života i potrebu za stručnim i dosljednim provođenjem mjera zaštite na radu. Ljudi su naš najvažniji resurs i svi naši planovi moraju se razvijati u svjetlu njihove sigurnosti. Na ovaj tužni jubilej želim odati počast svima koji su izgubili život zarađujući rudarski hljeb sa sedam kora”, rekao je vršilac dužnosti direktora Rudnika Iso Delibašić.

Među živima više nema onih koji pamte ovu tragediju, ali ona ostaje trajno urezana u rudničku historiju i sjećanje.