Medžlis islamske zajednice Kakanj i Gradska biblioteka Kakanj, 10.12.2024. godine organizovali su panel diskusiju pod nazivom Međureligijski dijalog u savremenom dobu. Panelisti su bili prof. dr. Nedžad ef. Grabus, muftija sarajevski i prof. dr. Mari Jože Osredskar s Teološkog fakulteta u Ljubljani. Organizator je pozvao direktora RMU Kakanj Isu Delibašića na ovaj jedinstven i specifičan skup, kako bi prigodnim obraćanjem ukazao na povezanost Rudnika i kakanjskih rudara s različitim religijama, koje su na ovom prostoru decenijama zajedno egzistirale, uvažavajući različitosti i ne ugrožavajući se međusobno. Pošto je govorio u završnom dijelu panela, direktor Delibašić nije rekao sve što je planirao. Ovdje objavljujemo sve što je pripremio u pisanom obliku jer su ovi podaci, pronađeni u autorskim radovima o nastanku Rudnika Kakanj, značajni za nastavak suživota i međureligijskog dijaloga u Kaknju.
Integralni tekst na temu ovog panela:
Rudnik Kakanj u razvoju zajednice kroz povezivanje ljudi različitih religija i nacija
Govoriti o nužnosti međureligijskog dijaloga u savremenom dobu, sa stanovišta života u Kaknju, kao lokalnoj zajednici, nije moguće bez isticanja doprinosa Rudnika Kakanj u povezivanju ljudi različitih religija i nacija. Da bi došli do priče o međureligijskom dijalogu danas, neophodno je govoriti o Kaknju kao rudarskoj zajednici ljudi različitih vjeroispovjesti i nacionalnosti kroz njegov nastanak i razvoj, posebno u prvoj polovici XX stoljeća. To je vrijeme kada su izgrađeni temelji rudarske zajednice koja se zasnivala na solidarnosti, uvažavanju, poštovanju, toleranciji i suživotu.
O čemu onda mogu govoriti?
O Rudniku kao organizaciji u kojoj su zajedno radili katolici, muslimani, pravoslavci i drugi. Istina, u godinama nastanka i skoro cijelu jednu deceniju, domaće stanovništvo je izbjegavalo rad u Rudniku, jer su egzistenciju zasnivali na poljoprivredi, a industrija je za njih bila nepoznata djelatnost.
Mogu govoriti o migraciji stanovništva i miješanju dolazećih i domaćih kultura.
Mogu govoriti o doprinosu Rudnika u privlačenju radnika iz različitih dijelova Austro-Ugarske i Jugoslavije, što je doprinijelo stvaranju multikulturalne zajednice u Kaknju. Kroz zajednički rad razvijala su se prijateljstva i međusobno razumijevanje.
Mogu govoriti o edukaciji i društvenom razvoju, kako je Rudnik gradio škole i društvene domove te doprinosio obrazovanju i kulturnom životu svih zajednica.
O Rudniku kao simbolu zajedništva i solidarnosti. O tome kako su rudari svih vjeroispovjesti i nacionalnosti kroz radničke pokrete zajednički sudjelovali u borbi za bolji život i prava radnika, bez obzira na njihove razlike.
Mogu govoriti o našem rudarskom prazniku Danu rudara kao prilici za okupljanje cijele zajednice.
Od svega navedenog, opredijelio sam se i fokusirao na vrijeme kada su nastali temelji takvog Rudnika, a sve ostale teme samo sam spomenuo, jer za sve njih ipak treba više vremena i temeljnija priprema.
Dakle, historijska uloga Rudnika u nastanku Kaknja kao lokalne zajednice je neupitna. Prvo je nastao Rudnik, pa je onda nastalo naselje Kakanj, kakvog ga danas poznajemo. Zamislite prostor prije nastanka Rudnika, na potezu duž rijeke Zgošće, od lokaliteta Crkvine, gdje je pronađen Zgošćanski stećak do ušća rijeke Zgošće u Bosnu. Taj prostor, samo prije 124 godine, bilo je ziratno, plodno zemljište, na kojem će nastati rudarsko naselje kojeg će prvobitno nazivati Zgošća, i Verk, prema njemačkoj riječi Kohlenwerk (fabrika uglja) a tek kasnije Kakanj.
Često se to novo naselje nazivalo i Rudnik. Okolno stanovništvo bi govorilo „Idem u Rudnik“ ili „Bio sam u Rudniku“, pri tome misleći na Kakanj. Isto se mislilo, kada bi se govorilo „Bio sam u Zgošći“ ili „Idem u Zgošću“. Međutim jedno ime se odnosi na samo naselje, na rudarsko industrijsko mjesto u kojem je Rudnik pod austrougarskom upravom gradio stanove za prve rudare. To ime za naselje je Kolonija.
Vremenom, i za Rudnik i za naselje oko njega, formiralo se i ostalo je jedno ime: Kakanj. Mislim da je priča kako je Donji Kakanj postao Donji, a kako je Kakanj dobio ime Kakanj, svima dobro poznata.
Doseljenici iz Slovenije, Zenice, Fojnice, Kreševa…
Prvi radnici u Rudniku, odnosno prvi stanovnici Kaknja, bili su doseljenici iz Zenice, Tuzle, Fojnice, Kreševa, Zagorja, Slovenije i drugih krajeva Austrougarske monarhije. Prema popisu osiguranih radnika Rudnika Kakanj, kod Zemaljske bratinske blagajne, među 40 prvih radnika iz tog popisa tri su iz Zgošće i po jedan iz Kraljeve Sutjeske, Haljinića, Bukovlja i Popa. Svi ostali njih 32 su ljudi iz migracije, čak porodične migracije. Imali su stanove na korištenje u zgradama koje je gradio Rudnik, u Gornjoj, Srednjoj i kasnije Donjoj koloniji do 1915. godine i zato je domaće autohtono stanovništvo ovo naselje, odnosno Kakanj, nazivalo Kolonija. Kolonija je inače naziv za naseobinu došljaka na neko novo područje, a stanovnici su nazivani kolonistima. Naši kolonisti uglavnom su bili katolici, Slovenci, Austrijanci i Hrvati iz BiH, gdje su već postojali rudnici. Govorimo o području koje danas poznajemo kao Kakanj, gradski centar, od kružnog toka na ulazu u Centar, do ulaska u naselje Zgošća.
Rudarske barake i prozivaone kao mjesta za obavljanje molitve
I rudarenju i naselju Kakanj, temelji su sagrađeni od 1900. do 1918. godine. Najstariji dio naselja sagrađen je u neposrednoj blizini rudarskih jama. To je bilo poljoprivredno zemljište pod imenom Feredža. U vlasništvu mještana Bukovlja, Zgošće i Popa. Prvobitno je izgrađeno sedam baraka, na potezu od Vatrogasnog doma, koji je danas u vlasništvu Medžlisa islamske zajednice Kakanj, do katoličke crkve, na današnjoj lokaciji. Preko puta ovih sedam baraka, na mjestu gdje je danas Trgošpedov Baucentar sagrađene su dvije zgrade koje su služile za potrebe Rudnika. Uz jednu od njih bio je sagrađen zvonik, a u rudarskoj prozivaoni, frlezi, obavljane su nedjeljne mise. Potom se vjerska služba obavljala u jednoj od preuređenih baraka, uz koju je također sagrađen zvonik. Svećenik je na službu dolazio nedjeljom i praznicima iz Kraljeve Sutjeske. To je bilo mjesto susreta i upoznavanja domicilnih i katolika kolonista, kako ih je nazivalo domaće stanovništvo.
Pravoslavci su, prije izgradnje crkve u današnjem centru Kaknja, svoje molitve obavljali u podrumu jedne barake u Gornjoj koloniji, a sveštenik je dolazio iz Visokog ili Zenice.
Odnos domaćeg stanovništva prema industrijalizaciji
Na ovom potezu, hajde da kažem od Zgošće do Doboja, nije bilo islamskih vjerskih objekata. To je današnje gradsko područje na kojem imamo dvije džamije, koje su izgrađene stotinu i više godina poslije osnivanja Rudnika. Zašto tek tada? Prvobitno domaće stanovništvo, pravoslavne i islamske vjeroispovijesti nije prihvatalo industrijalizaciju i nije napuštalo ruralno područje u kojem su se osjećali komotnije i u kojem nisu morali mijenjati svakodnevne navike. Napustiti poljoprivredno imanje i zaposliti se u državnoj firmi značilo je prekinuti višestoljetnu tradiciju u mnogo čemu. Osim toga koloni i industrijalci donosili su novu kulturu koja je bila nepoznata i strana pa se kao takva sporo prihvatala.
Postepeno su se usvajale industrijske životne norme i došlo je do prihvatanja različitosti. U svemu je bitnu ulogu imao Rudnik s vrijednostima tolerancije i suživota, posebno u drugoj polovini XX stoljeća. Kroz rad i jednakost na radnom mjestu Rudnik je promovirao jednake mogućnosti za sve, bez obzira na vjeru ili nacionalnost, te se kroz svakodnevni rad gradilo međusobno povjerenje. Opasnosti koje sa sobom nosi rudarski posao bitno su uticale na formiranje jakog i solidarnog zajedništva.
Prihvatanjem novih vrijednosti, kakanjski muslimani na gradskom području nisu formirali džemat kao životnu zajednicu muslimana, već su se priključivali džematima u Popama, Zgošći i Doboju. Pored toga, posebno poslije Drugog svjetskog rata, jednopartijski politički sistem bitno je uticao na javno vjersko izražavanje ljudi svih vjeroispovijesti. Tako da je izgradnja prve džamije na prostoru rudarskog Kaknja uslijedila 70 godina poslije gradnje katoličke i pravoslavne crkve.
Međutim to nije uticalo na zajednički život i upućenost stanovnika Kaknja jednih na druge bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.
Kakanj kao mješavina kultura, vjera i običaja
Globalne i lokalne migracije uzrokovane otvaranjem Rudnika su postavile temelje za međuvjerski i međukulturalni suživot u Kaknju. Grad je postao mjesto gdje su se razvijali i tolerancija i zajednički kulturni život. Uz rad u Rudniku osnivana su kulturna i umjetnička društva s nacionalnim predznacima, koji su njegovali vlastite tradicije, ali su se s vremenom integrirali u lokalnu zajednicu.
Otvaranjem i višedecenijskim egzistiranjem Rudnika uveden je obrazovni sistem koji je omogućio djeci rudara, bez obzira na vjeru i nacionalnost, da se obrazuju i usvoje različita znanja.
Kakanj je zahvaljujući Rudniku postao industrijski centar, a mješavina kultura, vjera i običaja doprinijela je razvoju jedinstvenog tolerantnog identiteta ovog područja. Taj identitet Kaknja je demografskim promjenama od 1992. godine narušen, ali nije izgubljena naša rudarska i rudnička volja da sa drugima i drugačijima živimo zajedno. To je Kakanj pokazao na dosta primjera i zato smo pogodna sredina za potpuni oporavak kojeg smo skoro dostigli i u kojem nas kao lokalnu zajednicu trebaju drugi pratiti.
To obnavljanje treba činiti na odgovarajuće načine, a jedan od njih je i ovaj međureligijski dijalog. Povjerenje među etničkim i vjerskim zajednicama narušeno je našom nedavnom ratnom prošlošću. To znači da je narušeno i povjerenje među pripadnicima naših vjerskih zajednica. Međureligijski dijalog je ključan za ponovnu izgradnju povjerenja, posebno među mladima koji su odrastali i odrastaju u podijeljenim zajednicama.
U savremenom svijetu, gdje religija ima sve veću ulogu u političkom i društvenom životu, naš dijalog može biti primjer kako prevazići podjele i raditi na zajedničkom dobru.
Hvala što ste Rudniku Kakanj ukazali priliku da pruži svoj doprinos večerašnjem događaju.