U Rudniku Kakanj se sedmi junski dan svake godine obilježava sjećanjem na rudarsku katastrofu u jami Orasi. Snažna eksplozija metanskih gasova na taj je dan 1965. odnijela živote 128 rudara i cijelu zemlju zavila tugom.
U trenutku nesreće, u jami je bilo 236 radnika prve smjene, a uzrok eksplozije nije sa sigurnošću utvrđen. Smatra se da joj je prethodilo zapaljenje metana, najvjerovatnije izazvano neispravnim električnim instalacijama. Na masovnost katastrofe utjecalo je i nedovoljno upoznavanje radnika s funkcijom i upotrebom samospasilaca, uređaja namijenjenih za pomoć pri prolasku kroz zonu zatrovanu ugljičnim monoksidom. Čak 95 rudara podleglo je trovanju tim gasom.
Spasilačke ekipe sišle su u okno već poslije prvih zvukova sirene. Njihovom intervencijom spašeno je ukupno 108 radnika, od čega 88 nepovrijeđenih. Ostale su iznijeli na nosilima, bez znakova života. Posljednje dvije žrtve pronađene su tek tri dana kasnije.
Novinar Joža Druker, u članku od objavljenom 8. juna 1965. godine u Dnevnom listu Oslobođenje, emotivno opisuje razmjere ove nesreće:
“… Tragedija koja je juče zadesila kakanjske rudare bolno je odjeknula širom Jugoslavije. Stotinu rudarskih porodica okupljenih ispred okna jame Orasi u kojoj je u 12:25 časova odjeknula zloslutna eksplozija, sa zebnjom u srcu očekivali su prve vijesti o sudbini svojih najbližih – očeva, sinova i braće. S njima u toj teškoj boli saučestvovali smo svi. I kako je vrijeme odmicalo naš bol je postajao sve teži. Jer, iz časa u čas, broj žrtava bivao je sve veći. A kad je prvi mrak svojim crnim plaštom zavio kakanjsku dolinu i sakrio rudarske zastave spuštene na pola koplja, pred oknom je ležalo preko stotinu mrtvih rudara. Prizor je bio stravičan, tražio je otac sina, prepoznavao je drug druga. Na usnama riječ kao da je nestala. Sve što se moglo reći izgovoreno je bolnim pogledima, tužnim licem, suzom i tihim jecajem.”
Tijela poginulih rudara u zatvorenim vagonima su iz kruga jame prebačena u fiskulturnu salu škole Ivo Lola Ribar, kako bi im građani odali počast. Posljednjem ispraćaju prisustvovale su brojne delegacije gradova, preduzeća, društvenopolitičkih i drugih organizacija.
Nakon ovog događaja, šira društvena zajednica pokazuje neizmjerno suosjećanje i humanost te se u naredne dvije godine registruje nezapamćen broj dobrovoljnih priloga i drugih vidova pomoći porodicama preminulih.
Svi radnici koji su preživjeli nesreću u jami Orasi upućeni su u ljetovališta, na more, planine i u banje na psihički oporavak.
Četiri ekipe, sastavljene od psihologa, socijalnih radnika i drugih stručnjaka, obišle su sve porodice nastradalih rudara i prikupile detaljne podatke o njihovim potrebama. Na osnovu toga napravljen je prijedlog mjera za brigu o djeci, suprugama, roditeljima i ostalim članovima tih porodica.
U Kaknju su preduzete i druge mjere da bi se ublažile posljedice teške rudarske nesreće. Omladina ovog grada formirala je radnu brigadu koja je dovršila izgradnju započetih kuća rudara koji su izgubili život u jami Orasi.
Neposredno nakon nesreće, imenovana je komisija eminentnih stručnjaka iz četiri republike radi ispitivanja i utvrđivanja uzroka i okolnosti u kojim je došlo do tragedije u jami Orasi. Prema nalazima komisije, uzrok nesreće bila je eksplozija metana, ali nije pouzdano ustanovljeno čime je ona izazvana. Utvrđen je niz nepravilnosti u provođenju mjera sigurnosti, uključujući nedovoljnu kontrolu pojave metana, nestabilan ventilacijski sistem, neodgovornu služba izvještavanja o opasnostima u jami te nemaran odnos tehničkog rukovodstva prema provođenju zaštitnih mjera. Na osnovu obimnih nalaza komisije, već krajem juna te godine pokrenut je krivični postupak protiv odgovornih lica.
Poslije svega, ostala je trajna obaveza brige o porodicama koje su izgubile hranitelje, a posebno o 421 djetetu koje je ova tragedija ostavila bez oca. Formiran je Fond 7. juni 1965. godine koji je vodio stalnu skrb o porodicama poginulih rudara, što je uključivalo brigu o školovanju i zapošljavanju djece, ali i organizaciju ljetovanja i stručnu pomoć. Fond je ispunio svoj zadatak i ta su djeca završila osnovno i srednje obrazovanje, a mnogi od njih stekli su i visoku stručnu spremu.
Na kraju, prenosimo poruku i poziv direktora Rudnika mrkog uglja Kakanj Ise Delibašića:
“Ovaj je grad utemeljen na rudarskom žrtvovanju i odricanju i naša je obaveza čuvati uspomenu na svaki izgubljeni život. Sjećanje ne blijedi i predstavlja poticaj za još veća zalaganja, kao i za stalno unaprjeđivanje mjera zaštite na radu.
Pozivam zaposlenike Rudnika i građane Kaknja da prisustvuju komemoraciji koja će se održati u petak, 7. juna 2024. godine, u 10:00 sati, kako bismo još jednom odali počast tragično preminulim komoratima i održali tradiciju, rudarsku i kakanjsku.”
